„Svaki Beograđanin išao je četiri puta u bioskop tokom tokom 1984. godine. Svakog dana kartu za bioskop kupi 16.438 ljudi u glavnom gradu, tj. 210 za jednu predstavu. Najposećeniji su bili američki (2.647.104 gledalaca) i domaći (1.629.350 gledalaca), a najmanje sovjetski (1.199 gledalaca). Najgledaniji je američki film „Oficir i džentlmen”, a najmanje gledani „Vasa Železnova”, sovjetski film“, pisao je list Reporter u februaru 1985. godine.
Sredinom osamdesetih godina prošlog veka, Beograd, u kome je živelo oko 1,6 miliona stanovnika, imao je dvadeset i dva bioskopa sa više od šest miliona posetilaca godišnje. Tada, kao i sada, javnost je raspravljala da li je važnije repertoar prilagođavati zahtevima publike ili ponuditi umetnički kvalitet. Tako je list Osmica, u reportaži sa Sajma distributera koji je održan 1980. godine u Beogradu, objavio izjavu jednog od direktora koji se žalio da „neki bioskopi, u ime publike i dobrog pazara, traže svašta”. „Čak i ne žele da pogledaju liste naših odbranih filmova, koje im nudimo svake godine u ovo vreme za ugovore. Njihovo pitanje glasi: šta ima od karatea, kung-fua, seksa ili jurnjave”, žalili su se distributeri.
Oni koji danas odlaze u moderne bioskope sa profesionalnim kvalitetom slike i tona, kao i multimedijalnim efektima ne mogu da zamisle stadionsku atmosferu koja se pravila u starim bioskopima. U tim salama, koje su bile mesta za izlazak, nije bio važan kvalitet slike ili zvuka. Posetioci su krckali semenke i suncokret, a filmske scene su se preživaljavale tako što se zdušno navijalo, plašilo ili plakalo. U bioskopu „Kosmaj“ zimi se ložila peć na drva. Znalo se koji se filmski žanrovi prikazuju u kom bioskopu. Ko je želeo da gleda karate, kung-fu ili akcioni film odlazio je u bisokop „20. oktobar”. „Kozara“ je bila rezervisana za svetske premijere ovenčane nagradama sa prestižnih festivala. „Kozara“ je od 1971. godine, uz „Dom sindikata“, bila glavna sala za prikazivanje filmova na FEST-u. U bioskopu „Jadran“ prikazivale su se drame, dok su se u „Zvezdi“ gledale komedije. „Balkan“ je bio salonski bioskop sa najlepšim balkonom, a u „Dvorani kulturnog centra“ najmlađi su pre podne gledali dečije filmove. Bioskopi „Partizan“ i „Slavija“ bili su poznati po erotskim filmovima namenjenim odraslima. „Bioskop „Kozara“ je, na neki način, bio prestižni bioskop. Otvoren je 1911. godine, kao dozidana sala u sastavu hotela „Kasina“ vlasnika Đorđa Bogdanovića, projektovana po svim propisima tog vremena sa samo jednom namenom – da se u njoj prikazuju filmovi. Kada bi film bio skinut sa repertoara „Kozare“ onda bi nastavio život po ostalim beogradskim bioskopima, ali na njih se nije čekalo dugo, najviše mesec dana”, prisećao se tog vremena filmski kritičar Miško Bilbija 2020. godine za BBC na srpskom jeziku. Mala sala u bioskopu „Odeon“ decenijama je bila ”cenzorska sala” u kojoj su partijski funkcioneri koji su se bavili kulturom odlučivali koji su filmovi ideološki podobni. Velika sala „Odena“ bila je rezervisana za filmske spektakle, a tu su se organizovali prvi specijalni efekti. „Kada je na repertoaru bio film Zemljotres stavili su nekakav uređaj koji je mehanički tresao redove u sali kako bi gledaocima to dočarali i približili. I krene zemljotres da ruši sve po Los Anđelesu i ceo red se trese”, sećao se prapočetka modernih sala sa efektima Miško Bilbija.
Do pojave FEST-a naši sugrađani su najveće svetske hitove gledali sa nekoliko godina zakašnjenja jer su distributeri čekali da cena bude niža. Zbog FEST-a distributeri su počeli da kupuju odmah najnovije filmove, a to je doprinelo popularnosti bioskopa i kvalitetu ponude. Tako su osamdesetih godina prošlog veka mladi u našem gradu u kilometarskim redovima čekali ispred bioskopa da vide svetske fimske muzičke hitove „Flešdens“, „Brejkdens“ ili „Futluz“ skoro u isto vreme kada i njihovi vršnjaci u zapadnoj Evropi. Donosili su kasetofone da snime muziku iz filma, jer se originalna kaseta pojavila tek nekoliko meseci kasnije. Jugoslovenska narodna armija (JNA) imala je svoj sistem bioskopa u domovima JNA, kasarnama i vojnim hotelima širom Jugoslavije. Centralni vojni bioskop bio je današnji Dom vojske sa projekcijama na krovu zgrade. Vojska je uzimala filmove besplatno od distributera, a njeni bioskopi bili su otvoreni i za građane.
Bilo je i lokalnih bioskopa poput „Fontane“ na Novom Beogradu, „Šumadije“ na Banovom brdu, „Voždovca“ u Ulici vojvode Stepe, „Avale“ na Crvenom krstu, „Slavice“ na Karaburmi, „Drine“ u Ulici despota Stefana, „Centrala“ u Zemunu… Bioskop „Voždovac“, prvi sa zakrivljenim platnom, današnje generacije pamte po kultnom filmu „Kad porastem biću kengur” koji je tu sniman. U bioskopu „20. oktobar” ustaški teroristi 13. jula 1968. godine postavili su bombu koja je eksplodirala u 21.05 sati tokom prikazivanja filma „Rififi u Panami”. Poginuo je Savo Čučurević i povređeno je 88 posetilaca od kojih je Magdalena Novaković ostala bez obe noge.
Zbog velikog interesovanja Beograđana za bioskope pojavila se preprodaja karata koju su radili tapkaroši. Bila je to prava berza bioskopskih karata na kojoj su se mogle kupiti karte kojih nije bilo u slobodnoj prodaji ali i da se prodaju karte ako neko iz društva ne bi došao na predstavu. Da tapkaroši imaju društvenu ulogu pobrinuo se legendarni gradonačelnik Beograda Branko Pešić. Kada su na FEST počele da dolaze najveće svetske filmske zvezde pročulo se po gradu da za dolazak dobijaju velike honorare ”na crno”. Pozovu drugovi iz Gradskog partijskog komiteta gradonačelnika Pešića da ga pitaju ga kako se plaća dolazak svetskih zvezda u naš grad. Plaćamo iz fonda, odgovori im Branko. Tada su počeli da ga pitaju iz kog fonda, kako se fond puni, ko odlučuje o trošenju sredstava… Branko im odgovori da narodna milicija uzima deo zarade od tapkaroša, a da se odatle plaćaju honorari. Predložio je da se formira fond i da predstavnici tapkaroša uđu u Upravni odbor. Niko ga više ništa nije pitao, a najveće filmske zvezde tog vremena nastavile su da dolaze u Beograd.
Popularnost bioskopa treba posmatrati u kontekstu vremena u kome su postojala samo dva TV kanala, kafići su tek počeli da se pojavljuju, a nema interneta i mobilnih telefona. Odlazak u bioskop bio je izlazak i provod. Nije se tako lako putovalo, pa su filmovi bili prozor ili ključaonica u svet. „Naš radni čovek, boreći se sa svim nedaćama koje ga ovih dana pritiskaju – restrikcije, depoziti, skok kursa dolara i sve manje posedovanje dinara teraju ga da svoja saznanja o svetu širi ili kroz prozor, ili kroz ključaonicu”, pisale su tadašnje novine. Danas imamo više prozora i ključaonica u svet, a da li bolje vidimo nikada nećemo saznati.